UMETNIČKI RAD JE RAD! U susret 1. maju

Povodom Međunarodnog praznika rada, 1. maja, Udruženje likovnih umetnika Srbije je uputilo poziv umetnicima i umetnicama da pošalju svoje radove koji se bave problemom rada u umetnosti – od već realizovanih umetničkih produkcija do novih rešenja kojima je naglašen postupak izrade, dokumentovanja radnih aktivnosti do izražavanja stavova po ovom pitanju u različitim slikovnim, tekstualnim, video, audio, animiranim i drugim formatima. Radovi su predstavljeni putem platforme VIR(T)UELNI ULUS.
Tema poziva je:
Opštom transformacijom polja rada podstaknutom neoliberalnim reformama poslednjih nekoliko decenija, kako globalno, tako i lokalno, sistemski je urušavan i status dostojanstvenog rada u umetnosti i kulturi, kao nasleđe društveno progresivnih borbi.
Učestvujem sa svojim radom Kako je nastala samoodrživa instalacija iz 2017. koji je deo procesa Ciklusi i koji čine fotografija/dokument i tekst.


Fotografija prikazuje instalaciju izloženu u negalerijskom prostoru, koja preispituje poziciju i mogućnosti umetnika u datim okvirima ekonomskog sistema. Rad je neka vrsta odgovora na trenutnu situaciju u kojoj se nalazim, koji reflektuje moj stav o umetničkom delu kao proizvodu namenjenom tržištu. Instalacija je rezultat spontane akcije koja se dogodila dok sam se bavila radom Ciklusi dugotrajnim performansom koji postavlja pitanja o svakodnevici i svesnom delovanju unutar privatnog i javnog konteksta. Rad Ciklusi podrazumevao je akcije sakupljanja otpadaka  neorganskog porekla koje sam sama proizvodila. Od njih sam pravila objekte, koje sam potom farbala u crno. Sakupljanje i skladištenje otpadaka otvorilo je mogućnost za različite interpretacije samog čina. Moja produkcija je u samom startu obećavala samoodrživost jer je količina smeća koje sam proizvodila bila neslućenih razmera. Tek kada sam počela da sakupljam svoje smeće shvatila sam koliki kapital posedujem. Shvatila sam da više ne moram da brinem kako ću obezbediti sredstva uspomoć kojih ću da realizujem svoje umetničke ideje. Svakodnevno sam stvarala objekte, živela sa njima, nosila ih svuda sa sobom i skladištila na različitim mestima. Jedno od mesta je bila tzv. zajednička prostorija stanara na vrhu desetospratnog solitera u kojem živim, namenjena za sastanke Kućnog saveta, ali se više ne koristi u te svrhe. Tom prilikom odlučila sam da tamo organizujem neku vrstu izložbe i pozovem stanare u zajedničku prostoriju da pogledaju instalaciju sačinjenu od mojih objekata, instalaciju koju sam nazvala Samoodrživa. Ubacila sam pozivnice u njihove poštanske sandučiće i čekala sam ih da dođu. Pojavili su se predsednik Kućnog saveta, komšinica sa sprata na kojem živim, spremačica koja je slučajno naišla jer se u toj prostoriji presvlači i članovi moje najuže porodice.

-----

ENG:

How the Self-Sustainable Installation Was Made
Photograpy/document and text (2017)
Photography shows an installation placed in an alternative space, which examines the position and possibilities of artists in the given framework of the economic system.  The work is some kind of a response to the current situation in which I am, which reflects my view of the artwork as a product intended for the market. The installation is the result of a spontaneous action that took place while I was dealing with other work – Cycles - a long-lasting performance that set questions about everyday life and conscious action within the private and public context. During the Cycles process,  I collected the waste of inorganic origin I was producing. I used it for making of the objects, which I then painted in black. Collection and storage of waste in my living space has opened the possibility for different interpretations of the act itself. I made objects every day, lived with them, carried them all over with me and stored them in different places. One of the places was the so-called “the assembly of tenants room” at the top of the ten-story solitaire I live in, intended for meetings of the Home Council, but it is not used in that purpose anymore. On that occasion, I decided to organize there some sort of an exhibition and invite tenants to the common room to see the installation made of my objects, the installation I called "Self-sustainable installation". I put the invitations in tenants’ mailboxes and waited for them to come. People who came to see the exhibition were the President of the House of Councils, the neighbor from the floor where I live, cleaning lady that appeared by accident because she usually changes her clothes there, and the closest members of my family.



Comments

Popular posts from this blog

To se nije dogodilo! Izložba sekcije proširenih medija ULUS @ Bioskop Balkan